Kisela krv
Podeli:
Ivona Marciuš
Marina Pejnović
Zdravka Ivandija Kirigin
Vid Hribar
Tomislav Maglečić
Ivan Duić
Dea Presečki
Vanda Petrović
Žarka Krpan
Igraju
Ljiljana Bogojević
Barbara Roko
Dea Presečki
Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, Hrvatska
Trajanje: 70 minuta
Fotografija: Marko Ercegović
O predstavi
Drama počinje bukom fašničke maske, međimurskog Naphanca. Potom se maska skida, što već može upućivati na znak da će se „prikazati“ nešto „istinito“, bez kamuflaža i maski, ali i samosažaljenja.
Tri žene iz Kisele krvi, Baka, Majka i Kćer, započinju svoj dramski put iz situacije ćutanja, svaka u svojem zgrčenom modusu preživljavanja. Prošlost junakinja Kisele krvi se ne uliva u budućnost koju bi očekivale ili priželjkivale. No, ta je priča veća od njih samih. Večni je to narativ patrijarhata koji se proteže unazad u vremenu, koji se proteže unapred u vremenu, i čiju okrutnost Ivona Marciuš tačno oseća kao već ritualnu. U rascepu između onog što bi moglo izaći iz njih, i onog što ćutanje taloži u njima, osećamo dramsku tenziju i ritam iščekivanja. Glas koji će ovde konačno probiti situaciju ćutanja, Ivona daje Kćeri. On postaje vrisak jedne intime, podjednako lične i zajedničke. Čineći da tri ženska lika postaju jedinstven lik jer, ne rastu li ponekad u kćeri žrtvovani komadići majke, ili bake, da bi ona mogla drukčije opstati. Lik Kćeri tako naknadno upisuje ono što nedostaje. Propitujući traume i tajne koje opsedaju do smrti, pokušava povratkom u traumatično detinjstvo rekonstruisati hronologiju života kako bi on imao smisla, a to je moguće samo uzajamnim pripovedanjem, ispovešću. Na svetlo dana ujedno izlaze obrasci koji su utisnuti duboko u kolektivnu svest. Jezikom i ikonografijom i pravilima običaja koncentrisan na Međimurje, tekst Ivone Marciuš poetskom snagom i postavljenim stanjima, odnosima i situacijama strukturiranim da teku podzemnim tokovima, aktivira istovremeno univerzalna polja istorije ženskog civilizacijskog diskursa.
O autorki
Ivona Marciuš je hrvatska dramaturškinja, dramska spisateljica i pesnikinja.
Mlada dramska autorka nakon završetka gimnazije u Čakovcu upisuje preddiplomske studije dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Sarađivala je s Kazališnom družinom „Pinklec“, Dramskim studijem „Prazan prostor“ iz Podgorice, Gradskim kazalištem „Jastrebarsko“ i Art centrom „Ankata“ iz Bosne i Hercegovine. Kao dramaturg sarađivala je na plesnim predstavama i radio-dramama. Iskusna je i na području storitelinga i kopirajtinga u medijskoj industriji.
Kiselu krv izvorno je napisala kao studentski rad, da bi joj potom dramski tekst bio praizveden u HNK u Varaždinu. Tekst je po premijeri u Varaždinu doživeo prevod na poljski jezik i ulazak među finaliste poljske nagrade „Aurora“, koja se dodeljuje najboljim savremenim tekstovima zemalja Srednje i Istočne Evrope.
O rediteljki
Marina Pejnović, rođena je 1992. u Zagrebu, gde je 2018. magistrirala pozorišnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti.
Jedna je od najaktivnijih rediteljki mlađe generacije; režirala je deo trilogije Odbrojavanje – na piru s Držićem i Nalješkovićem, Geranium, Dubrovačka zrcala – tri struka lovorike, pelina i vrijesa na Dubrovačkim ljetnim igrama, Odjenuti gole Luiđija Pirandela i Nemreš pobjeć od neđelje Tene Štivičić u dubrovačkome Kazalištu „Marin Držić”, autorski projekt Kad tad u zagrebačkome ITD-u, autorski projekt Avantura brokule i češnjaka, Uljez u kažiprstu (prema motivima crtanog filma Bilo jednom… ljudsko tijelo) u šibeničkom Hrvatskom narodnom kazalištu, autorski projekt Krleža alla Gavella u sklopu „Krležinih noći“ u Gradskome dramskom kazalištu „Gavella“, Bilježnicu Robija K. (nagrada za najbolju režiju na Danima satire Fadila Hadžića 2020, nagrada „Zlatna vila“ za najbolju režiju na međunarodnom festivalu u Prijedoru) i Teoriju zavjere u Satiričkome kazalištu „Kerempuh“; operu Orfej i Euridika Kristofa Vilibalda Gluka u sklopu univerzitetskog projekta tri umetničke akademije i TTF-a; predstave za decu Zeko traži potočić za ZiM (Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci i Malik), Leti, leti u saradnji Zagrebačkoga kazališta mladih i Gradskoga kazališta u Braunšvajgu. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu režirala je Moju genijalnu prijateljicu Elene Ferante, Nebeski svod Lusi Kirkvud, zatim poluscensku praizvedbu opere Posljednji intermezzo Berislava Šipuša.
Režirala je i nekoliko kulturnih manifestacija, među ostalima dodelu Nagrada hrvatskog glumišta 2015, zatim otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara 2020. Režira na Hrvatskom radiju, u sklopu emisija Radio atelje i Radio igra za djecu i mlade na Trećem programu HR. Nagradu ASSITEJ-a za najbolji dramski tekst za predstavu Huligan u Kazalištu „Mala scena“, podelila je s kolegama Matijom Šakoronjom i Paškom Vukasovićem
