Izveštaj selektora
Zahvaljujući fascinantnom entuzijazmu, kreativnim idejama, zavidnoj upornosti i nesumnjivim organizacionim veštinama prethodnih selektora, Knjaževsko-srpskog teatra kao domaćina, ali i brojnih saradnika, Međunarodni pozorišni festival Joakimfest, u prethodne nepune dve decenije profilisao se kao jedan od značajnijih i zanimljivijih, ne samo u Srbiji, nego i u regionu. Odluka da se u Kragujevcu održava manifestacija interesantno zamišljene konfiguracije, prirodno se nadovezivala na činjenice o dugoj i uspešnoj tradiciji pozorišne umetnosti u ovom gradu. Internacionalni karakter festivala obezbedio je mogućnost da se stručna, ali i najšira pozorišna javnost upozna sa aktuelnim umetničkim dešavanjima u zemljama regiona, specifičnim tematsko-idejnim, žanrovskim, stilskim i estetskim osobenostima u predstavama koje su se našle u ranijim selekcijama. Na sreću, dve pune godine pandemije nisu u velikoj meri negativno uticale na čvrsto opredeljenje Kragujevčana da sačuvaju i nadalje razvijaju Joakimfest.
Razmišljajući o predstavama koje su konkurisale za 17. izdanje festivala, nisam previše insistirao na određenom konceptu, ili zajedničkom imenitelju, što je rezultiralo selekcijom čiji bi moto mogao da glasi: „Harmonija različitosti“. Imajući na umu, pre svega, umetnički kvalitet odabranih ostvarenja, takođe sam pokušao da zanemarim, u onoj meri koliko je to realno, sopstveni gledalački senzibilitet i obezbedim publici da se suoči sa najrazličitijim pozorišnim izrazima i estetikom, inventivnim rediteljskim postupcima i upečatljivim glumačkim dostignućima. Ono što svakako jeste zajedničko za sve selektovane predstave ogleda se u tome da svaka od njih počiva na dramaturški suvereno postavljenim aktuelnim pričama, koje nas se duboko tiču, bez nepotrebnih „izleta“ u banalnu sferu dnevne politike. Kada je reč o žanru, on se kreće od sočne komedije, preko potresne melodrame i crnog humora do katarzične savremene tragedije.
Za 17. Međunarodni festival Joakimfest predlažem sledeće predstave:
1. Živi pesak
``Živi Pesak`` - po motivima stvaralaštva Otoa Tolnaija i Pala Petrika, režija: Kinga Mezei, Narodno pozorište Subotica, Pozorišno udruženje Novem i Regionalni kreativni atelje, Kanjiža.
Polazeći od maštovitog i neobičnog pesničkog univerzuma Otoa Tolnaija i jedinstvenog likovnog stvaralaštva slikara i scenografa Pala Petrika, Kinga Mezei i celokupna autorska ekipa, kroz hipnotišuću neverbalno-vizuelnu senzaciju, preispituju kompleksan odnos književnosti, slikarstva i pozorišta. Filigranski precizno uklapajući najsitnije scenografske detalje sa motivima svakodnevnog života u vojvođanskoj ravnici sa svim njenim raznolikim žiteljima, „Živi pesak“ otvara širok spektar asocijativno-metaforičkih predela, tvoreći predstavu sofisticirane, inteligentne i ekspresivne poetike.
2. Jugoslavija, moja otadžbina
„Jugoslavija, moja otadžbina“, Gledališče Koper (Teatro Capodistria), Slovenija, Pozorište Prijedor, Republika Srpska – Bosna i Hercegovina i Fondacija „Fridrih Ebert Stiftung“, po romanu Gorana Vojnovića „Jugoslavija, moja dežela“, dramatizacija: Ivan Velisavljević i Aleksandar Novaković, režija: Marko Misirača.
Još uvek sveže sećanje na krvavi i tragični raspad Jugoslavije, prožima se kroz mešavinu nostalgičnog i kritički intoniranog prosedea u odličnom romanu Gorana Vojnovića, čija se scenska realizacija fokusirala na priču o sudbini porodice u smutna ratna i siva poratna vremena i večitoj potrazi za identitetom. Sin bivšeg oficira JNA, dete iz mešovitog srpsko-slovenačkog braka, kreće u „odisejsku“ avanturu, želeći da pronađe oca koji je stavljen na spisak osumnjičenih za ratne zločine, neminovno se suočavajući u tim beskrajnim lutanjima sa potisnutim sopstvenim „ja“ i Scilama i Haribdama postjugoslovenskog nasleđa. Nepretenciozna režija, odlična glumačka ostvarenja, opominjuća katarzičnost i idejna slojevitost, glavne su karakteristike ove predstave.
3. Skupština
„Skupština“, po motivima drame „Porodična skupština“ Kristine Klemente, adaptacija: Ivana Stjepanović, režija: Ivan Plazibat, Gradsko pozorište Jazavac, Banja Luka, Republika Srpska – Bosna i Hercegovina.
Prilagodivši tekst savremene španske spisateljice Kristine Klemente mentalitetskim i društveno-političkim okolnostima ovog podneblja, Ivan Plazibat i Ivana Stjepanović, uz svesrdnu pomoć glumačkog ansambla, napravili su duhovitu predstavu, sa prepoznatljivim situacijama i likovima iz naše svakodnevice. Nakon što glava četvoročlane porodice Branko podnese ostavku na mesto predsednika porodičnog veća, počinje borba za vlast, kroz čije se apsurdne i izrazito komične epizode i situacije koje kreiraju Brankova supruga Žana i deca Ana i Nemanja, otkrivaju gotovo groteskni obrisi realnih političkih sučeljavanja, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u širem regionu. Celinu slike o životu na prostorima nekadašnje države, neizostavno upotpunjuje pojava stranog faktora – Aninog momka Nemca Maksa, koji uveliko utiče na konačan ishod porodičnih izbora.
4. My Name is Goran Stefanovski
„My name is Goran Stefanovski“, autorska adaptacija: Branislava Ilić, režija: Branislav Mićunović, Dramski teatar Skoplje, Severna Makedonija.
Autorska adaptacija Branislave Ilić, koja je obuhvatila sedam tekstova jednog od najznačajnijih jugoslovenskih i makedonskih dramskih pisaca Gorana Stefanovskog, nije samo vešta montaža scena iz komada „Crna rupa“, „Long plej“, „Sarajevo“, „Kazabalkan“, „Hotel Evropa“, „Evroalien“ i „Odisej“. Ona uspeva da lucidnim dramaturškim postupkom izoštri pitanje potrage za identitetom i sudbine savremenih apatrida, koji su se, ne svojom krivicom, našli na vetrometini burnih i turbulentnih istorijskih događaja s kraja 20. i početka 21. veka. Branislav Mićunović rediteljski suvereno gradi scensko i stilsko jedinstvo, ne dopuštajući da se vide ili osete „šavovi“ između fragmenata pomenutih drama Gorana Stefanovskog. Sjajni glumci Dramskog teatra, emotivna muzika Vlatka Stefanovskog i efektna scenografija Aleksandra Denića, važne su komponente umetnički vredne predstave.
4. Pristanak
„Pristanak“, Nina Rejn, režija: Nebojša Bradić, Atelje 212 Beograd.
Srpska praizvedba melodramskog, crnohumornog, intimnog i znalački napisanog teksta savremene engleske autorke Nine Rejn u Ateljeu 212 bez ikakve sumnje jedan je od pozorišnih događaja protekle sezone. Intrigantna priča o mladim ljudima, dva bračna para i dvoje samaca koji će kasnije postati partneri, preplitanju njihovih ličnih i profesionalnih aspekata života, komplikovanim međusobnim odnosima, pitanjima prava i pravde, jer je reč o advokatima angažovanim na slučaju silovanja, stvorila je prostor za glumačka nadigravanja, bazirajući se na pažljivo promišljenim i nenametljivim rediteljskim rešenjima Nebojše Bradića.
Na predlog organizatora festivala Knjaževsko-srpskog teatra u čast nagrađenih biće izvedena predstava Nikšićkog pozorišta „Boing-boing“ u režiji Rastislava Ćopića.
У Новом Саду, 30. јуна 2022. Мирослав Мики Радоњић
